– Namjeravaš li tako cijelo jutro? Uronjen do pola, da zuriš put neba?
Okrenu se, dobro vodeći računa da se voda ne zaljulja… Ovaj bi na stijeni, nekih tri-četiri stope iznad njega. Uspravan i prkosan… u stavu lovca. Rano sunce mu lice ustaklilo bojom zenita. Godine nije mogao da odredi. Mogao je imati trideset ljeta, isto tako i pedeset – zbog suvog lišća u glasu. Nikakvo oružje nije nosio – što mu nije remetilo scent ubice. I gusta riđa kosa, u tri pletenice što je bježala niz leđa.
– A, što se to tebe tiče? (stisnu pesnice ispod vode)
– U pravu si (nasmija se i opasnost se rasprši tek tako)… Nije moja stvar. Samo volim da te posmatram. (opasnost pritrča nazad)
– Ko si ti prijatelju? (grudni mišići se zategnuše i zgrabiše ramene žile, raširivši vrat… spreman da se odrazi iz vode na tren trena)
– O, ne brini… neću ti ništa. (primače se ivici stijene da pogled približi njegovim očima)
– Zašto misliš da se brinem? (ugrubi obrve i istaknu glas… a brinuo se, o! i te kako se brinuo).
– Razumijem zašto voliš ovo mjesto. – osvrnu se – Udaljeno… opet, nedaleko od prvog grada… Nema zvijeri… Okolo šuma… Jezero kristalno čisto… Opet, modro zelena koža dobro štiti od znatiželjnih pogleda… (zapljeska dlanovima i nasmija se)… Možeš da budeš go po cio dan, a da te niko ne primijeti. Ovdje svaka tajna slobodno šeta.
– Da… Samo što te neko ipak primijeti.
– O, opusti se pobogu. (svuče košulju i baci je na obalu) Mene možeš doživjeti kao najbliži rod… familiju. Rekoh ti… godinama te posmatram… (neočekivano hitro se odbi od stijene i uskoči u vodu).
Stajali su jedan naspram drugoga. Obojica u jezeru do pasa. Između njih nekih pet metara. I onaj čudni osjećaj kada samo neko zna sve… a druga strana poraženo – čeka. Čeka da dozna šta se, prokletog mu ljeta, događa!
– Ponoviću… ko si ti? (šake su pulsirale ispod površine)
Pridošli zahvati vodu, i proli je po kosi. Bakar zapjeva crvenom zahvalnošću. Svaka vlas se opusti, a pletenice izdužiše. Mogao je imati i tri hiljade godina… jer takva pojava nije uobičajena u galeriji karaktera. Bez pomjeranja usana prozbori:
– Bitnije je… – približi se pola koraka – … Ko si ti?
Nijem stav. Spreman da odbrani tajnu po svaku cijenu. Opasnost je hitro zamijenila stranu, prijeteći od njega njemu.
– Ne žesti se… rekoh ti već, zbog mene ne treba da se brineš. – ispruži dlanove da pokaže da u njima nema sječiva.
Miris jutra prestade da bridi nosnice… prepusti četinarima da skliznu etar smole do vode. Jezero se njime umi i obmota dvije ljudske prilike.
– Vidi…To što si ti uradio se zove “prelom”… a time si postao “utekli”.
– Ne znam o čemu pričaš. (zubi su se među sobom strugali)
– Kad sam te prvi put ugledao… ima tome nekoliko ljeta… izgledao si obično… poput ostalih. Umalo me nisi prevario… ali mi je osjećaj govorio da osmotrim bolje… Previše si izgledao “isto”… da bi bio ništa drugo do običan. Čak ni “isti” nisu tako nevidljivi. Tek sam prošle godine… na ovom mjestu shvatio da si “utekli”.
– Prijatelju… na čemu si? Sve što mogu da ti kažem da… da…
– Vidiš li vodu oko tebe?
– Molim?
– Nema krugova.
Zanijemi, osujećen.
– Zato se ne pomjeraš. Da ne vidim da se voda ne mreška… čak ni kada se kroz nju krećeš.
Tajac.
– A i ožiljci na leđima… tako si ih dobro sakrio. Skoro da ih nema… Šta si koristio? Melem od bijelih ruža?
Tajac se rasu glasniji.
– Znam da si se “prelomio”… Razumijem i zbog čega… Treba ti zemaljsko… iskrenije je ovdje od one istine na nebesima… Utekao si od svojih… jer, potpuna čistota je lijena, nepotpuna. Znam ko si… čak i bez krila.
Da je suza imala krv, iskrvario bi iz vida.
“Gotovo je… poslali su ga da me nađe… i kazni…” – poraženo u sebi zavapi.
– Eh… da… (pridošli se okrenu i pokaza leđa) Nisam tako spretan kao ti… moji ožiljci su i dalje tu. (četiri duga reza… četiri traga – ono što je ostalo od njegovog porijekla)
Tajac nesta… Priđe slična, a drugačija tišina.
Dođe spokoj nad spokojima.
Taj priliv radosti nema imena. Njegov svijet se rascvjeta.
U mislima mu je dobovalo… “Nisam sam… nisam sam! Dva utekla anđela!”
Riđi raširi ruke, podiže lice put neba… i pune duše se nasmija.
On učini isto…
Gora oko jezera na suncu se razlista.
Sličan našao sličnoga… da zajedno ćute, da se nikome ne ispriča.
Lijepog li dana! E, to je sreća!
* * *
Ipak… bilo je tu još nečega… Da je mogao prstima da prođe kroz gustu kosu pridošlog brata… napipao bi još ožiljaka…
Trag rogova.
Jer, osim anđela… među ljudima ima i uteklih đavola.
I kad si nevidljiv… uočljiv si nevidljivima. Nismo sami… nismo nikada…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.