Kada prilike od čovjeka načine razbucanu marionetu, pa se ovaj osjeti ko ugrđen plastelin: bez ljepote i boja – onda njegovo beznađe, ljutnja i išklepani ponos traže galaktičko poravnanje. Ono glupo potvrđivanje od okoline. Da nisi tek tamo neka pančeta zavaljena među slanine. A ako i jesi, da si makar toliko svjež da zaslužuješ da te okače na izlog mesare.
S vremena na vrijeme, nos povrijeđeneg karaktera počne da se šilji te čeljade želi da se izjada i opravda sebi… pride, da od svijeta prikupi što više simpatija i razumijevanja. Zato i ne čudi što svakojaki požele da se posvete stvaralaštvu – umjetnost je sjajan način da prikažete posebnost (ako je posjedujete)… “Istorija će da me pamti i pominje kroz epohe” – orgazmična tinjalica je svakog pisca. Ne zaboravite, pisanje je zbilja divna metoda ispoljavanja kreativnog naboja (mahom rezervisana za siromašne). Sve što je pritom potrebno da posjedujete – malo talenta i za tri broja veće srce od mozga. Valja imati i raspišljivu misao (kako god ovo protumačili). Izdavači znaju da prosječni kupac knjigu obično bira na osnovu popularnosti samog autora. Međutim, kada se radi o relativno novim imenima, i pisac i izdavač moraju da se uzdaju u snagu naslova. Zato, najveću prođu (i prodajni efekat) imaju takozvani vodiči do boljeg života. Ludi smo za ludacima koji su ukapirali sve.
Izuzetno su tražene: „Kako se srećno udati“, “Kako da izgledate mlađe nego kad ste se rodili”, “Kako da se srećno razvedete”, „Muškarci su sa Marsa, žene sa Venere“, „Vodič za pilates“, “Pilates za vodiče”, “Deset pravila o životu”, “Pet pravila o životu”, “Život bez pravila”, “Jogom do dužeg penisa”, „Kako čajem zategnuti lice i vaginu”, „Kako produžiti penis prirodnim vježbama“, „Šta ako dijete nije tvoje? Vodič za zamjenu“, „Đakuzi za seljake”. Naravno, pored ovakvih priručnika, klasična djela nemaju neku veliku šansu. U suštini, ako se tvorac drži oprobanog recepta u stvaralaštvu – “svaka rupa ima svoju zakrpu“, svi će biti u dobitku. Ovog puta ćemo se pozabaviti naslovima koji nisu nikad doživjela etiketu „bestselera“ – a samim tim su mi i draži.
Uvijek su postojali osobenjakovići toliko bogatog duha, da im je draže bilo da njihovo djelo bude čista provokacija – nego materijal u trci za lovorikama i tantijemama. Knjiga „Kako da otvorite firmu u 18 vijeku“ je prodata ispod deset komada. „Italijanski bez riječi“ i „Bio sam mučen od strane pigmejske kraljice sa brkovima“ su više godina bile u izlogu jedne njujorške knjižare – bez prodatog numusa. Zanimljivo „Kako izbjegavati posao“ od Vilijama Dž. Rejlija je prevedena na nekoliko jezika iako se malo ko može pohvaliti da je posjeduje. „Kako ukloniti braon fleke sa veša“ i „Kako sa zadovoljstvom vršiti veću nuždu u šumi, u blizini sastajališta medvjeda“ (od Ketlin Majer) su besplatno dijeljeni posjetiocima nacionalnog parka u jednoj američkoj državi. „Živjeti sa mrtvacem“ iako je koštao svega jedan peni – punih dvadeset godina niko nije ni pogledao. „Fundamenti prđenja“, neobičan priručnik koji je trebalo da pomogne ljudima lakih crijeva da ne ispuštaju gas tokom seksa je štampan 1727. godine u Londonu – i bio je dnevna tema jedne velike rasprave u britanskom Parlamentu. „312 načina za samoubistvo“ od Sju I. Sajd je čak bila zabranjena. „Grčki poštari sa sela i njihov zadah od luka“ od Džona Grišama je ustvari veoma zanimljiva knjiga… šteta što nije doživjela dopunu prvog izdanja (od svega 200 primjeraka). „Veliku knjigu o lezbejskim konjima“ su napisale Alisa Surkis i Monika Nolan. „Ako ne možeš da živiš bez mene, kako to da nisi mrtav?“ od Sintije Hamil je doživjela koliku-toliku popularnost… „Šta vaš izmet govori o vama“ je, u stvari, napisana od strane dva priznata američka ljekara – Džoš Ričmana i Aniš Šet, ali je naslov učinio da (korisna) knjiga završi na smetlištu civilizacije. I sad već čuvena “Dobar otac je sjajan ljubavnik”.
Ubjedljivo najzanimljiviji naslovi krase dječju biblioteku – tu čak postoje urnebesni priručnici o odgoju mališana. Mnoga udruženja roditelja (Australija, Kanada i Portugal) su sudski protjerali većinu knjiga sa „nezgodnim sadržajima“… No, ako ih i ne možete (možda) naći kod nas, evo nekoliko interesantnih: „Zašto tvoja mama dahće noću?“, „Dobili smo te slučajno, više nezgodom nego željom“, „Nepoznati imaju najbolje slatkiše“, „Magični svijet unutar bunara – slobodno uskoči“, „Dječak koji je umro nakon što je pojeo pun tanjir povrća“, „Tvoji košmari su istiniti“, „Tatina nova žena, Robert“, „Igra sa malo vode i utičnice“, „Vrištanje, kukanje i skičanje kako bi dobio ono što želiš“, „Šta to taj pas radi drugom psu?“, „Tata pije zato što plačeš“, „Ne ličiš ni na mamu ni na tatu? 100% si usvojen“, „Kad su sline najukusnije“, „Bake jedu malu djecu. Deke takođe.“, „Djevojčice piške na dupe“….
* * *
Znate… humor je najdraža verzija gorčine. Način da se zasladi toliko toga, što zapravo i ne može da se proguta. Nekad, uz njega preležimo teške epizode… ali nikad ne odložimo nedaće na duže. Želim da se smijete i kada tuga štipa put do suza… Ako postoje anđeli koji rade na osmijehe, znaće da ocijene tvoje “prinudno slijetanje” – i da ponude nešto bolje. Ako to, kojim slučajem i ne urade… onda nekom treba oduzeti licencu za anđelovanje.
Želim ti priču što na klasiku vuče… sačuvanu među tvrde korice, one što se ne gule. Pa i da nema naslova… neka bude u nastavcima… jer, znadi… ovo sve što je, nije način na koji će sve da ti bude.
Napiši nešto što će zbilja da privuče… napiši “Priručnik za izgrebane duše”. Prvi ću poći da je uzmem.
Do tada, rukom mi pokaži gdje ti plače sunce…
Milisav S. Popović