Kažu da te tri stvari prerastemo. Da tako treba. Čini da se bolje snađemo i sinhronizujemo prilikom odrastanja… “Drugačije ne bi valjalo, jer bi ostali nezreli”.
Ko god da je ovo podvukao kao obrazloženje, i ugurao pod duševno pravilo razvoja… ili je emotivno zaostao, ili nas je, prosto, bezobrazno izlagao.
Ostalo je tako, svuda baš napisano… samo što smo mi sada ovdje… i nismo baš svako.
* * *
Dijete, rođeno iz želje iskonskog voljenja, koje ima oči što odmah otkriju ćebence od duše – e, takvo dijete posjeduje određena stanja koja su dugo, baš dugo vremena ostajala zaobiđena… tu i tamo tek natuknuta. Uglavnom preskakana. Jer, vele, za njima je prestala potreba.
Jedno od “zanemarenih” stanja podrazumijeva manifestaciju zadovoljstva kroz pokrete, koji nastaju autonomno (mimo volje) – kad dijete doji, pa savija prstiće na stopalima, ili kada se mazi po leđima i glavi – pa čini ritmičke zaveslaje tabanima (kao da ima peraja).
Stari narodi su se trudili da što češće djetetu takav san udovolje… kad zaspi, da mu nogice mrdaju od miline.
Drugo specifično reagovanje podrazumijeva zaslijepljenost dobrotom i ljepotom. Kada se djetetu sugestivno saopšti “volim te” ili kad prisustvuje nečemu što ga oduševi (muzika, neka scenična scena, određena lica…) – te mu suze krenu od sreće. Kao da od toga što ga je zadesilo ne postoji ništa fenomenalnije.
U ispisima se tako što vodilo pod “neartikulativno plakanje” – kako mogu?, kad ništa artikulativnije nije od emocije koja je izašla kroz suze.
Kod drevnih indijanaca posjedovalo je ime – kad se prevede značilo je “ugodno talasanje”.
Treća specifičnost u svezi je sa momentom uzbuđenja… ustreptalosti. Onim što kod djeteta prouzrokuje da steže šake i proizvede da mu u grudima srce snažno udara od susreta sa nečim ili nekim što je jedva čekalo da vidi. Odrasli to nazivaju “pozitivnom tremom”… no, više je od toga. Tada dijete nije kadro da razmišlja, ni na prosta pitanja odgovori – jer mu u grudima tako jako tutnji, da mozak ne pravi misli zbog gromoglasnog plesa srca.
* * *
Drveća su značajna u mnogim mitologijama – oduvijek im je ispis bio prepun dubine i svetog značenja (iscjeljenje, očaravanje, zaštita). Doživljavali su ih kao snažne simbole rasta, smrti i ponovnog rođenja.
Drevni putnici su praktikovali običaj vezivanja predmeta na drveće kako bi uspostavili neku vezu između sebe i svjetlosti. Širom Evrope, pa i u poturenim hronikama Balkana drveće je poznato kao mjesto hodočašća, ritualne ambulacije i recital (prethrišćanskih) molitvi.
Zimzeleno drveće, međutim, zbog svoje sposobnosti da ostane zeleno tokom svih ciklusa, smatralo se simbolom besmrtnosti… pa su ih se (isprva) i plašili, ubijeđeni da pripadaju isključivo bogovima.
A onda su naišli na ariš – četinar koji je listopadan. I pomisliše, eto drveta koje je tu da komuniciramo sa bogovima. I na njega počeše vezivati pupčane odvojke novorođenčadi – da ne zaborave, ni po starosti, kako da ostanu krotki.
* * *
Od svih tajni ne rekoh ti tri,
ne zbog toga što se stidim…
Već što za ovo treba da se pripremim,
Osam puta duboko udahnem,
i pet debelih šamara samoudarim.
Elem, prije sna u tabanima se uznemirim,
psuju me koraci koji bi ka tebi.
A neće stoka od mene da se pomjeri!
Kad srce o tebi razmišlja, na glavu mogu da dubim,
ali ništa podbogomjakim ne umijem da zaključim.
Ti si matematika gramatike,
i nećeš tek tako da se riješiš.
Toliko te volim,
da to treba da uđe kao dodatno Poglavlje za evropske integracije.
Mijenjaš bre floru, a ne samo ovu faunu od mene!
Zbog tebe su ariši odbili da zimzelene.
Znaš li kako se zove ovo što od mene napravi…
Dijete… ali ono koje svrbe zvijezde,
što bi da se propne na mjesec.
Sva pravila viču “čuješ li bolan, prekrši me!”
I ne plačem, iako suze silaze,
To samo hoće i one da te vide,
i padnu, raspamećene.
Kako bi lijepo bilo da se znamo oduvijek,
da se kezimo zauvijek…
Oba puta bez zuba… i kažemo jedno drugom:
Imam te od početka do kraja ove krivudave pruge.
Neki su, znaš, imali mnogo toga,
a ja sam sa tobom dobio sve…
Uzgred, kupio sam ti smoki i bajadere.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.