Profilisanje je u prilici da opiše specifična stanja, koja koreliraju između više humanističkih pristupa. Osvrnućemo se na dva, a dio su nous-anima sinteze (razuma i duše) – i vidjećemo gdje stanuje destrukcija. Jer, možda je nevolja zbilja u drugima… a možda do tvojih demona.
Uzećemo da si čedna čistota… i da si svemu žrtva. Tek tada zaključak koji slijedi može da se razmota: Mrze i skubu – čim omirišu da u sebi trulež ne nosiš. Izuzetno ih vrijeđa tišina spokoja. I ako je tek privremena… i ako ti je tek skoro podarena… bez obzira, vrijeđa ih… jer nije njihova.
* * *
Catena aurei – u prevodu “zlatni lanac”, triptihuje se u situacijama kada se kod osobe očita izuzetna želja/strast ka objektivno neostvarivom cilju (obrazloženo u djelima Pseudo-Dionizija Aeropagita).
Kada jedna stvar/naum/potreba postane toliko determinišuća za čovjeka, govori se o fatalnom prizovu ili “kategoriji najznačajnijeg životnog cilja”. Međutim, ako dolazak do njega podrazumijeva komplikovane, nerešive okolnosti – lanac koji vezuje čeljade za “ostvarenje sna” se ne prekida – postaje jači, i premazuje se emotivnim sokovima iz najdubljih kotlova. Otud – zlatni. No, ovdje se specifičnost pomenutog stanja ne zaustavlja… naime, tek se otkopčava.
Jedna neočekivanost je poremetila sve obrasce logike – jer, postoje slučajevi koji su stigli do kraja nemogućeg puta. Bez obzira što “objektivno” nije bilo izvodljivo… stigli su, i osvojili “to tako željeno” – i njihova budućnost time postala dragocjena istorija podviga. Kako?
Aeropagit će ovdje, opet biti od pomoći, napomenuvši da “dobro vezan lanac uvijek nađe načina”. Samo je toliko rekao… i bilo je dovoljno. Slijedi triptih rešenja kroz prikaz: brod, stijena i lanac.
Ako je bura dugotrajna, a barka zakačena za stijenu – more će je otimati, trzati od obale. Protjerati do pučine. Najčešće lanac pukne… osim ako nije “zadrt”, pa pretekne. I dok ga vjetar i talasi mlate, brod sve što može da učini jeste da povlači karike. Stijena se tako nikada ne može privući – ali, malo po malo, lađa može stići do nje. Dosta ih pritom nastrada, razlomi i potone… ali, ima ih (o, i te kako ih ima!) koji se cilja domognu.
* * *
Chthonic icterus – ili fenomen ktonske (praiskonske/podzemne) žutice, predstavlja izuzetno otrovno duševno stanje. Tek sporadično opisivana u antičkim spisima, počela je epohama da bubri i da se nadima… da bi danas perfidno ovladala civilizacijom.
Očitava se kroz izvitoperene norme koje glase:
– dopuštam ti samo jedno dobro, svako drugo će biti kažnjivo (što znači da ne smiješ da budeš pametan, zdrav, lijep i srećan ujedno – izaberi jedno);
– moje očekivanje o tebi je apsolutno pravilno i ne smije da bude dovedeno u pitanje (što znači – ponašaj se kako “ja očekujem”);
– premnogo si izuzetan, moram naći nešto što mi smeta da te ukopam (što znači… pa, upravo onako kako je izrečeno).
Ktonska žutica, podmukla pošast, parazit koji se krije iza etičkih nazora – pruža izvitoperenu moć balegarima, kako bi svilu pojeli u pljuvačnim slapovima.
* * *
Bože koliko ih je… umisle da im je krv topla, a drekavac im reži iza svakog nokta, iza oba oka.
Traže anđela, vilu ili nekog boljeg stvora… da bi se nasrkali lijepog dobra. A onda ga prezovu u “skota”.
Nadojila im se crijeva, polizali blaga sa korita, pa utuvili da su bisernog sklopa… te laj i udri! Gozba nad anđelom je gotova. Na kratko. Ali, bogo moj!, bila li je sočna.
Kad drobovi opet prolaju… zaplaču. Tužni, jer im fali meso magično.
Pjesnici, druidi, alhemičari… sve je opet poželjno.
Samo da se ne osjetim usamljeno.
A kad mi rane zašiješ, srce podgriješ, pružiš nadu da sve mogu i da je sve moguće… oporaviće se sa mnom i sve moje žutice. Onda si gotov, jer ne mogu tako divnog da te podnesem.
Naći ću sitnicu o tebi, da te njome zakoljem.
U međuvremenu, dopusti mi da te volim, brzo ću da prestanem.
*
Smiješne karakondžule… misle da si tek prolazni hodnik, ćuran za čerupanje.
A ti lav. Lavirint za neupućene.
Zlatnim lancima si o nebo zakačen…
Vjetar je u tebi, oni tek sline od promaje.
Nisu računali na tajnu tvoje prirode.
Naviknut si da činiš nemoguće.
A promaja… uistinu umije da probije…
umije, ali ne i da ubije.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.