Procjene talenata, i klasifikacija predispozicija kod čovjeka, pripadaju setu multidisciplinarnih provjera koje zapravo podrazumijevaju sledeće – uočiti kakve mogućnosti čeljade posjeduje. Pristupi su različiti, ali svi oni nose zajednički kvalifikativ – izrada atributara vještina.
Od skora su uvedena – tačnije vraćena nekolika stara modula, koja će prepoznati one pojedince koji posjeduju nespecifični zapis genijalnog uma. Za očekivati je da u godinama koje slijede zablistaju izuzetne zvijezde.
A koji su to moduli?
Autodidakt – čovjek koji sam stiče obrazovanje, onaj koji je savaladao određena znanja i vještine, a da je do njih došao sopstvenim trudom. Autodidaktika je dugo vremena bila osnovna mjera nečijeg talenta, inteligencije. Fantastični pojedinci su uz njene, “divlje”, metode promijenili čovječanstvo i uveli ga u moderno doba. Danas će malo ko da obznani činjenicu da su najveće naučne prekretnice (iz vjekova koji su prethodili ovom) načinili ljudi koji ni sat vremena nisu proveli u školama. Nećete pogriješiti ako kažete da je autodidaktika zapravo stvorila didaktiku (pedagoški pristup načinima učenja) – da bi nakon toga ova odbacila stariju sestru.
Potom je nastupila epoha sistemskog obrazovanja, kroz institucije – od osnovnog do visoko specijalizirajućih nadogradnji. I ogromna usluga (korist) je učinjena civilizaciji… Konstantno se proizvode, manje ili više uspješno, klase intelektualaca… ali, nažalost, autodidaktiku su potpuno izbrisali iz nastavne metodologije. A ona je bila ono što pruža egzotiku znanju. Njome se stizalo do konačne stanice, a da nijedan poznati stepenik nije pređen. Bila je srce svemu.
No, zorom digitalizacije – primijećeno je izuzetno disonantno izdvajanje među korisnicima. Najednom se pojavljuje, za sada vrlo sitan, procenat ljudi koji počinje da pruža rešenja na nerešive probleme. Kreiraju se algoritmi, ruše poznati a ispisuju novi fizički zakoni, u polje inventivne medicine sve više zalaze ljudi koji nisu priznati stručnjaci, a patentiraju izume… hemija i genetika dobijaju podršku od klase tzv. neprofesionalaca.
Takav klaster već ima ime – neoautodidaktika, a njeni “polaznici” – egzoautodidakti.
Ali, ime koje im zapravo ljepše pristaje jeste – vizionari.
Polimat ili polihistor – vjerovali ili ne, ovaj naziv je zaključen (zabetoniran) za sve one mudre glave koje su postojale do 19. vijeka. I, zanimljivo, nije dozvoljen termin za opisivanje sličnih ljudi u novoj eri. Polimat (polihistor) nije erudita – već mnogo više od čovjeka koji ima široko znanje. Polimat se odnosi na onog koji je ekspert u više različitih oblasti – i čija spoznaja mu omogućava da veže više ogranaka u jedno moćno stablo. Polimat uvijek pruža konkretne odgovore u vidu rešenja ili izuma, tačnije, praktikuje svoju moć u dokazanom instrumentu… i polimatom se ne smatra onaj koji mnogo zna, ali ništa nije proizveo. Teoretičari bez izuma ne ulaze, tj. ne ubrajaju se u polihistore.
Od 2006. godine profilisanje je reafirmisalo ovaj termin – uvodeći ga u atributare – uz jedno lijepo obrazloženje “otkud ikome prava da pomisli da civilizacija ne može ponovo da ima nekog nalik Tesli ili Da Vinčiju?”.
Ova provjerna matrica nosi sentimentalni naziv – potraga za renesansnim čovjekom.
Opsimat (opsimath) – je opis za čovjeka koji je u kasnijoj dobi počeo da uči… ali ne bilo šta, već izazovne (teške) partije određene nauke. Naime, ispostavilo se da kod nekih, period nakon 45-e, ili čak 50-e godine života otvara klastere spoznaje (unutar uma) toliko moćne, da savladavanje određenih (kompleksnih) gradiva predstavlja jedini način da nahrane intelektualnu glad.
Opsimati su dokaz, da um može gradualno da se mijenja, a da zapravo vremenom ne propada – čak suprotno, uraskošava se.
* * *
Znaš… ponavljanje najčešće nije majka mudrosti, već gluposti. Posebno kad ponuđeni odgovori ne rešavaju tvoja životna pitanja.
Zaboravili smo da budemo samouki, pa repliciramo tuđa iskustva.
A to vodi do dva teška stanja…
Nihilo kor – život promašenog srca.
Nihilo sofos – život propuštenog uma.
Da odbiješ klasifikaciju da si samo ovca, i da je svemu kraj… ne treba ti ništa drugo, do naprosto vjera u mozak, koji neuposlen, svakodnevno nosaš… to, i naravno, nesputana muda (jedan pjesjatki eufemizam za kuraž).
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.