Lingvistički modeli unutar profilisanja su uvijek bili posebno interesantni javnosti… Malo koja nauka (kao fenomenološka deskripcija ličnosti) je ukalkulisala autentičnost određenih izraza iz velikog spektra jezika – što profilisanje čini najmanje “anglizovanom” tehnikom. Čak je i germanizacija ustukla pred pravilom “prava prvenstva”… jer, razni (drugi) narodi su pružili doprinos uvidom u riječi (forme) koje kod drugih nisu bile prisutne (nisu postojale). Često smo u našim kolumnama imali priliku da pročitamo karakterološke opise čiji korjeni dosežu iz drevnog doba latinskog, starogrčkog, sanskrita, modernog srpskog, francuskog, dijalekata indijskih jezičkih alternacija, japanskog, mandarinskog… Danas je red da čujete jednu, koja je po “snazi” neprikosnovena, a dolazi iz portugalskog jezika. Pripremite se… valjaće vam (zlu ne trebalo, osim da ga prepoznate).
* * *
Desgraçado (đizgrasado) i canalha (kanalja) su dva teška kvalifikativa, koja se u savremenom portugalskom jeziku smatraju psovkama. Izgovoriti ih naglas, posebno uputiti nekome – znači, izreći žestoku uvredu. No, njihova evolucija je bila drugačijeg smjera (preciznije, desila se orto-devolucija).
Desgraçado je izraz čija je kolijevka iz srca iberijsko-romanske strukture. Pretpostavlja se da je sama riječ preteča mnogih psovki i “novih” formi zajedljivo kavgadžijskih provokacija (poput “kopile jedno!” ili “ološu neslani!”). Ipak đizgrasado je nekada ranije bio sadržajnije veslo na čamcu rudimentne psihologije – savršen modul za pojašnjenje devijantnog (zlog) ponašanja pojedinca. I to ne bilo kakve opačine, već one koja je “prolazila” netaknuta od strane drugih… provukla bi se bez kazne. Prvi put je (u zapisnoj formi) iskorišćen u spisu koji je do tančina secirao čeljade nakon, do tada nikada registrovanih, monstruoznih nepočinstava. Njegovo ime bješe Fidalgo Pereira, pripadnik aristokratske familije i vlasnik nekoliko trgovačkih brodova… Tek nekoliko decenija po njegovoj smrti, Pereira familija “odlučuje” da ga ukloni sa porodičnog stabla i kao “sramotu” zabrani za pominjanje. A šta je to on uradio?
Sladno posrkao tuđe živote, iz ćefa i čiste zabave.
Prvi put (ili makar, prvi dokumentovni zločin) – mornarima i kapetanu broda je naložio da otplove i uplove u divlja mora kako bi otpremili-dopremili robu s jednog kraja svijeta na drugi (izvinjavam se na simplifikaciji, puna ruta i detalji bi pojeli previše teksta). Elem, tokom transporta desila se nezgoda koja je rezultirala gubitkom (kvarenjem) robe. Dolaskom u luku, iznerviran, uz vojnu pratnju i drugi (naoružani brod) tjera pridošlu i iscrpljenu lađu da sa posadom odmah isplovi i ostane na pučini. Udaljeni od obale nisu izdražali ni sedmicu. Znajući da nemaju dovoljno hrane ni pijaće vode (sve potrošeno tokom prethodne turbulentne plovidbe), strpljivo je, uz stražarki brod čekao da mornari pocrkaju… to im bješe isplata koju im je za nezavršen zadatak obećao. Naravno, unesrećene porodice su podigle bunu, ali je Fidalgo ubijedio tadašnje “sudije” da mornari dolaze iz kuća secikesa i protuva, tako da je zapravo “kraljevini učinio uslugu, spašavajući je od šljama pacova”. Malo nakon toga dobija lentu… a, njegova flota dodatnih nekoliko brodova.
Drugi put – nezadovoljan agilnošću i “ponašanjem” robova na njegovim imanjima… donosi odluku da ih sve poubija. Pustio je pse i naoružane grupe da masakriraju jadne ljude. Svoju odluku je pravdao “opasnom bolešću koja se sa kože crnaca prenosi na bijelce”. A sve dokazao uz “legitimne” nalaze tadašnjih ljekara (bolje reći potkupljenih travara). Beskrupuloznost i bestidno “pranje” zločina, učinilo ga je u jednom momentu toliko popularnim, da su zavedeni zemljaci novorođenim sinovima davali ime Fidalgo, kao počast “istaknutom borcu za krunu Portugala”. Mnogo kasnije, dugo nakon njegove smrti, istina isplivava… nažalost, žgoljava i jedva je disala. Tada se prvi put za nekoga izgovara da je Sotona – i ukrašava novim izrazom Desgraçado (đizgrasado) – “zločinac koji je profitirao na zločinima, i nikada nije kažnjen, već opojen i nagrađivan”.
Canalha (kanalja) na savremenom portuglaskom znači nitkov. Ali, i ovdje su očerupali izvorno značenje. Zapravo, podrazumijeva gada koji ne podnosi um drugog čovjeka. Što veća pamet, to mu ovaj veći neprijatelj. Ime dobijaju u vrijeme dogmatizma, kada su ovakve spodobe prokazivale naučnike i prosvetitelje – kako bi ih crkva ubijala zbog jeresi. Preživjeli su, i danas se najčešće koriste kao kvalifikativ za određene političare (one sa tendencijom ka tiraniji, samovlašću i sklonost ka primitivnim oblicima “davljenja” pameti).
I… dođosmo do isteka današnje kolumne… ostalo je još nekoliko riječi da se otkuca…
Šteta što ovakvi ljudi ne dolaze s tablicama radi lakšeg prepoznavanja – pa da na njima stoji “žbir iz pakla”. Imate li vi neki predlog, kako bi glasila ta registracija?
I kad će bre da uvedu obavezni tehnički pregled nitkova!
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237