Postoji to mjesto. Od urlika i kazne. Sablasnog naziva. Sakralno. Gdje ništa što je od kosti ne može da istraje. Ne priziva se. Ne promišlja se. Nešto iz krvi šapće – „kloni ga se“. Rijetki se njime bave. Ukleto i drevno. Staro koliko i svijet… možda od njega i...
Humka, na južnoj strani groblja – sa svega nekoliko kamenih stubića… i jedva vidljiva ploča. Ugravirana slova: O koncu mraka… kad zaćuti miris ljudi, a zaurla vonj đavola… u uglu čekanja… odavno piše, a zauvijek će da stoji – moja...
Ostalo je… možda su slagali, ali ostalo je. Rekli su mi da bagremovi osjećaju jedni druge. Žile korjenske su mogle da pređu duge kilometre, dok se sa najudaljenijim ne isprepletu. Tako su komunicirali, tako su rasli… tako su se čuvali… i umirali. Bio...
Rat. Odvratna, dangubno gubava pojava. Miris iznutrica, bojište, panciri, iskidana grla… učine da pomisliš… kakvi pomisliš… ubijediš sebe da povratka u mir više nema. Nikada. Naš rat je počeo odavno, i ne pamtim više ko sam… znam samo da vitlam...
Cokotavi. Tako su ga zvali. Zbog jezika kojim je stalno dodirivao usne dok diše. Drugi kažu zbog neujednačenih koraka koji su strugali cipele. Imao je razne nazive… ali mu nisu znali ime. A zvao se… Nije ni bitno. Nećete ni zapamtiti, sve i da napišem....
