Zamisli more… veliko kao sva prostranstva. Uvaljaj u misli i ovo – da je toplo i mirisno kao grlo djeteta. Da traje negdje u nekim dalekim oblacima i zapljuskuje orbite sedam Sjevernjača. Zamisli da je u obliku napuklog nara iz kog se širi staklasti etar...
– Ajde Mili, molim te! Ispričaj mi nešto! – poče zubima da skube rukav od trenerke. – Ma, evo ga đedo tu, pa nek ti on priča. – Nećuuu…. Oću ti! Đedo će o partizanima i Nјemcima i dinosaurusima… ne zna ništa ni o poslednjem ratu!...
Kad ti sledeći put budu rekli: oprosti onima koji su te povrijedili, zavoli one koji su te izdali, pruži hlјeb onima koji su te kamenovali, zagrli one što bi te ubili… samo se nakloni, spusti dlan na srce i reci “Evo, sve trčim”. * * * Svakog dana...
– Pa šta to očekuješ od smrti? – suze mu orosiše grubo lice. – Bolji život. – obrva se prelomi iznad blagog oka vođe puta. – Zato joj žuriš u zagrljaj, je li? Nasloni čelo na čelo umjesto odgovora… stari način dijeljenja utjehe među...
Ne možemo ljude učiti iz knjiga. Ali zato bogove možemo. * * * U ovim brdima, na ovim dolovima bilo ih je mnogo… previše čak. Većina nisu imali imena, ali su ostali upamćeni kao Kameni, Zubati, Krvavi, Ljuti, Grdni. Hranili su se krvlju, mesom predaka. A kada...
