Februarska ponoć 1628. – Groblјe na proplanku Hladni zubi noćne tame grizli su joj obraze… najbezobrazniji se podvukoše kroz otvor debele halјine, našli gola mjesta iznad čarape i jezom lizali bedra. Koža joj se naježi od grobne studeni, prsti bi joj...
Izvod iz dnevničkog upisa. Dan prvi – 17. april: Pošao sam sa dva tehničara i medicinskom sestrom do seoceta Ljutine. Na jugoistočnoj trasi naišli na usamljenu kuću. Baš kao što nam je rečeno. Izgledala je napušteno i oronulo. Starica koja je tu obitavala...
– Ma šta je s ovim sranjem? (rga po telefonu nervozno) – Alo, ne mogu sad da razgovaram, u autobusu sam… – Ljubavi, ne ostavljaj me! – šest redova se okrenu put nje. Znatiželjne oči zaintrigirano je polizaše cijelu – onako zabundanu...
Profesorica ga pomilova po glavi. Spuštenoj i zamišljenoj. Prsti mu bijahu na dirkama, ali nije svirao. – Dobro onda. Idem ja… a ti vježbaj. Imaš još pola sata. – glas joj bi prijatan i sveden, kao i uvijek… potom ode i zatvori vrata učionice....
U hladnim predjelima živi stvorenje besprekorno čiste dlake. Obožavali su ga kao što danas obožavaju paunove… ili dosadne labudove. Hermelin ga nazvaše. Zbog bjeline i pridodate titule nisu ga smjeli izgovarati priprosti… pa je narod živuljku upamtio kao...
