Bila sam lakonoga, skoro pa lakokrila… no krila nisam imala, iako sam bila vila. Voljela sam stope i tabane… oh, kako sam ih samo voljela… i da… bila sam blijeda. Govorili su mi da sam vjerovatno među prvom od djece Starpanje… i da mi je...
Primijeti vjeverica drugu vjevericu da se zablenula u nešto. Pažljivo se primače. Pomirisa okolinu. Pogleda lijevo-desno. Njušnu pod rep. Ispravi glavu, pa joj se privuče do uveta: – Šta gledaš to? – Pssst! – metnu kandžicu na njušku – Vidi...
U većini slučajeva kada se pomene duša, čovjek lagano dodirne mjesto ispod grla, na udolini ka grudima. Svijet je tako nesvjesno prihvatio konvenciju da se kolijevka ljudske srži nalazi, nigdje drugo, već na varovima između pluća i meke kože. Doduše, niko u potpunosti...
Egoizam. Svako li ga danas nosi, a? Stav o sebi toliko luksuzan da ne vrijedi prebijene pare. No, nije on toliko ružan – ima jednog daleko grđeg rođaka. Da li ste čuli za hugsteizam? Stanje teškog samolјublјa. Onaj koji ga posjeduje ne cijeni nikoga, a ako je u...
U sirotištu – Molim Vas! Sva dokumenta! Ne samo izvještaj! – potprašena strahom od inspektorke, upravnica izjuri da nađe papirčine. Ova ostade da sjedi – namrgođeno prelistavajući sadržaj fascikle. Najednom… osjeti viruckanje iza odškrinutih vrata....
Šum joj je pjevlјiv… poput kosa kad dočeka zorni zrak čekanog prolјeća. Talasi joj starovremenom mladošću sase, ko kukovi što neka slatka gospođa imade. Nјima ne zaplјuskuje obale… o njih se miluje. Neko bi ti rekao “Vidi kako se maze!”. Kada...
Prilika je lebdjela nekoliko hvati iznad tla. Samo se plahta uvijala podno mjesta gdje su trebala biti stopala. Nosila je na sebi nešto što ni noć nije mogla da ima – sjaj prezrele tame, taj nikad viđeni plašt drečavog crnila. Čovjek ga je posmatrao nijemim...
Simboli, crteži, znaci – sve sami drevni načini saopštavanja, ispovijedanja, obznane, ali i hilјadugodišnjeg načina čuvanja sebe od zaborava. Bješe tako u vremenima kada je strah bio za tri prostora veći od današnjeg. A onda se svemir malo skupio, okrenuo na leđa...
Februarska ponoć 1628. – Groblјe na proplanku Hladni zubi noćne tame grizli su joj obraze… najbezobrazniji se podvukoše kroz otvor debele halјine, našli gola mjesta iznad čarape i jezom lizali bedra. Koža joj se naježi od grobne studeni, prsti bi joj...
Izvod iz dnevničkog upisa. Dan prvi – 17. april: Pošao sam sa dva tehničara i medicinskom sestrom do seoceta Ljutine. Na jugoistočnoj trasi naišli na usamljenu kuću. Baš kao što nam je rečeno. Izgledala je napušteno i oronulo. Starica koja je tu obitavala...
– Ma šta je s ovim sranjem? (rga po telefonu nervozno) – Alo, ne mogu sad da razgovaram, u autobusu sam… – Ljubavi, ne ostavljaj me! – šest redova se okrenu put nje. Znatiželjne oči zaintrigirano je polizaše cijelu – onako zabundanu...
Profesorica ga pomilova po glavi. Spuštenoj i zamišljenoj. Prsti mu bijahu na dirkama, ali nije svirao. – Dobro onda. Idem ja… a ti vježbaj. Imaš još pola sata. – glas joj bi prijatan i sveden, kao i uvijek… potom ode i zatvori vrata učionice....
U hladnim predjelima živi stvorenje besprekorno čiste dlake. Obožavali su ga kao što danas obožavaju paunove… ili dosadne labudove. Hermelin ga nazvaše. Zbog bjeline i pridodate titule nisu ga smjeli izgovarati priprosti… pa je narod živuljku upamtio kao...
Ako ti kažem da si srećan ako svoje ožilјke samo na koži nosiš, hoćeš li pomisliti da sam čudan? * * * Vremenom nas izrezbare. S grebanjem počnu od rođenja. Iskidaju pupak i lupnu te po leđima. Odmah po dolasku na svijet postajemo oštećena roba. Relјefno te kasnije...
Posmatrala je kako se voda sliva sa neopranog tanjira… Sjeni iz uma joj zaključaše pogled na tačku koja i nije imala nekog smisla. Zurila je i razmišljala “čudno me posmatraju… plaše se… misle da sam luda…” – Dobro jutro mama!...
