Rijetko koja disciplina je prošla put od izrugivanja, potom vucanja do samog vrha – kao što se dogodilo sa fiziognomikom. Zovu je i “ubicom tajni”, “lovcem na intimnost”. Uvidom u promjene na licu i izmjenama...
Ni po čemu… ni po čemu nije moglo da se zaključi da je uznemiren. Bez trzaja, nema damara. Pogled čist, besprekoran. Vilica stegnuta. Šaka uhvatila zglob šake, pa obje položene iza – u dno leđa, natjeravši torzo da se isprsi – pa su lente ljepše...
Iako se u široj eksplikaciji ljudskog karaktera sve više izbjegava dualitetni princip da je neko introvertan ili ekstrovertan (jer, pitanje je da li je iko isključivo samo prvo ili drugo; i zašto ih pobogu suprotstavljamo?) – jedan oblik opstaje kao svojevrsna...
Da vam kažem… rvanje sa izrazima i što smislenijim rečeničnim lajsnama i danas traje… Traganje za tkaninom od najprirodnijih riječi, i materijalima koji se ne gužvaju nakon prvog čitanja – ne prestaje. Jer, ima toliko stvari koje su neophodne, i...
– Đe si je bacila!! – šamarajući, čupajući, ujedajući joj ruku kojom se branila. Druga se uplela u teško, vuneno milje čim su obje trupile ispod stola. Zvjerski je ridala, ne prestajući da grize, ko vučica kad joj pomlate štenad… takav plač uvarda...
