Oči, izglačane bremenom soli ćutanja, a ruke stegnute oko navoja zavjese. Želio je svjetlost – makar sa prozora, pa bila bajata… ali ruke nikako da se pomjere. Žudio je za suncem. Rastegljeni zastori teške boje ostadoše da stražare i brane danu da sobi...
Od starog mastila, do digitalnih simbola – sačuvalo se mnogo, ali ne i svaki od drevnih zapisa. Za dugo je ostala tajna “kud nesta priča što je prva nastala?”. Nađoše je tamo gdje se prekida dotok Sredozemlja, i naravno – bila je o bogovima. *...
Sa njim: – O čemu? – priupita, iako ga je čuo. – O životu. Udubiše mu se jamice na obrazima. Da nije bilo usirene krvi zaustavljene na ram od usana, taj osmijeh bi nekada, na nekom boljem mjestu mogao biti prigodan… Ovako, žile mu se naježiše...
Smješten između zime i proljeća, osakaćeni februar čuva u svojim dugim noćima neke od sablasnijih momenata ljudske istorije. Stari još pamte košmare u kojima su se najgore sniježne oluje rađale na Sretenje Gospodnje. Kažu da zbog nedostatka plama, neka značajna glava...
Uz sam vrat tri nedostupna planinska vrha – gdje se nije moglo drugačije, do nebeskim lađama – ležala je Evdokija. Grad od drevnih dokova i ništa mlađih trgova. * * * Pogled sa nekog od pristaništa nije htio da se odguli sa obrva; morao bi da...
