Nije mogao više da trči za njom… iako je znao da nema nikog da to uradi umjesto njega. Samo je pao na tle, bez daha, i hropnuo “Stani! Molim te, stani!” Kolona je nastavila da teče – bez njih (oticaće i dalјe, pridružili se oni ili ne). Zastala...
Most – kolokvijalni naziv za čip koji je spašavao urušeni rad moždanih funkcija, spajajući hiljade pokidanih sinapsi u jednu. * * * Sjeo je na stolicu za ljuljanje i dopustio ramenima da se snužde. Bio je umoran, skoro koliko i nestrpljiv. Veranda je mirisala...
Gradio se tobogan… Preogroman. Intergalaktički. Sve napredne civilizacije su se saglasile da svemiru treba novi sadržaj – a kud bolja stvar od klizanja dupetima brzinom od nekoliko svjetlosnih godina… i to rampom dugačkom koznakoliko sazvježđa....
Slab sluh… slabe oči… i ruke skrivene u rukavima. Držao se trećeg ćoška, iza druge sjenke prethodnog dana. Bilo mu je udobnije u juče, nego u onome što se može dogoditi danas. Malen život, nemoćan da se ispriča. Imao je godina… a niti jedna nije bila...
– Namjeravaš li tako cijelo jutro? Uronjen do pola, da zuriš put neba? Okrenu se, dobro vodeći računa da se voda ne zaljulja… Ovaj bi na stijeni, nekih tri-četiri stope iznad njega. Uspravan i prkosan… u stavu lovca. Rano sunce mu lice ustaklilo...
