Gradio se tobogan… Preogroman. Intergalaktički. Sve napredne civilizacije su se saglasile da svemiru treba novi sadržaj – a kud bolja stvar od klizanja dupetima brzinom od nekoliko svjetlosnih godina… i to rampom dugačkom koznakoliko sazvježđa....
Slab sluh… slabe oči… i ruke skrivene u rukavima. Držao se trećeg ćoška, iza druge sjenke prethodnog dana. Bilo mu je udobnije u juče, nego u onome što se može dogoditi danas. Malen život, nemoćan da se ispriča. Imao je godina… a niti jedna nije bila...
– Namjeravaš li tako cijelo jutro? Uronjen do pola, da zuriš put neba? Okrenu se, dobro vodeći računa da se voda ne zaljulja… Ovaj bi na stijeni, nekih tri-četiri stope iznad njega. Uspravan i prkosan… u stavu lovca. Rano sunce mu lice ustaklilo...
Usjek između te dvije grozomorne planine čuvao je mjesto od pitomog rastinja… Svirepo sedlo – dosta neprimjereno ime, ako pitate mrtve. Sedamnaest humki, u svakoj kosti prema velikoj zasluzi. Divljina i monstrumi tu nijesu smjeli… osim da posmatraju...
Bio je kako strast nalaže, očigledno zgodan, kad oči ne znaju šta prije na njemu da odaberu. I robusno nježan… takve mekote, da samo snažan muškarac može da je nosi. Opio je… prvog trenutka kada su ga isprebijanog doveli. I ostao joj u kičmenoj kori…...
